Dva najvažnija pitanja koja sebi možemo postaviti je zašto i kako dolazimo do onoga što nam je važno u životu.
Dosta vremena i energije provedemo razmišljajući o tome šta smo mogli uraditi da su vanjske okolnosti bile drugačije, da smo se zadesili na «pravom mjestu i u pravo vrijeme». Ponekad se uhvatimo u razmišljanju da smo imali više kontrole nad vanjskim okolnostima i mi bi imali drugačije mogućnosti, te bi i mi sami bili drugačiji. Postoje mnoge stvari koje jesu i biti će van naše kontrole i koje nećemo moći izmjeniti, od vremena, ljudi, finansija, zemlje, socio-ekonomskih faktora. Uvažavajući da postoje određeni faktori koji su van dometa promjene mi ćemo se ovdje baviti internim ili unutrašnjim preprekama koje imamo i koje su u domeni naših internih resursa i snaga.
Ovdje su date neke od najčešćih prepreka koje osobe osnažuju kod sebe a koje ih blokiraju u vlastitom rastu i razvoju te ostvarenju snova.
Samoprezir: Iako, svaka osoba ima različit doživljaj sebe, koji se kreće od nesigurnosti, samopouzdanja do narcisizma. Svako od nas ima također komponente koje nas podržavaju i koje su usmjerene ka postizanju ciljeva i koje su pozitivne. Ali, svako od nas u određenim fazama života prolazi i kroz doživljavanja sebe koja nisu pozitivina i u konačnici su usmjerena ka neproduktivnom sebi. Interni doživljaj sebe je kao unutrašnji neprijatelj koji živi i raste u našim mislima.
Taj neprijatelj razgovara s nama putem mnogih samokritičnih, samoponištavajućih, samoizbjegavajućih ili čak i samoumirujućih misli koje se stvaraju kroz «kritični unutrašnji glas».
Svrha ovog unutrašnjeg glasa je da nas uspori, zadrži, udalji od onoga što želimo i da nas “spusti”.
Ovaj kritični unutrašnji glas je fromiran tokom ranih životnih iskustava na način kako su nas ostali vidjeli i kao su se ponašali prema nama. Ako su nas doživljavali kao teret ili opterećenje, ili nam je rečeno da smo glupi, mi utisnemo ova vjerovanja u našu svijest i prihvatimo ih na nekom nivou kao istinu. Također, naše rano okruženje nas oblikuje. Ako smo bili nesretni ili usamljeni, može se desiti da se kao osobe osjećamo bezvrijedno ili da nam je neugodno u socijalnim situacijama. Ako nam je rečeno, da će nam biti jako teško ostvariti rezultate i da ih ne pokušavamo ni riješiti problem, ovo će dovesti do toga da postanemo pasivni ili podložni zlostavljanju. Naš unutrašnji glas će reflektirati ove poruke u godinama koje dolaze.
Možemo također, usvojiti neke od stavova koje su naši staratelji imali o sami o sebi. Ako su imali osjećaj samomržnje, sramežljivosti ili deprimiranosti mi možemo imitirati i oponašati ove karakteristike ili doživljaje o sebi u vlastitoj odrasloj dobi.
Ugoda: Unutrašnji kritični glas nas voli držati u kutijama koje su sužene i ograničene identitetom koji nam je dodjeljen a ne nephodno onaj koji nam pripada. Iz ovog razloga može biti varljiv i može nas preplaviti sa mislima koje su na prvi pogled umirujuće. Lakše je prepoznati unutrašnjeg neprijatelja kada viče na vas da ste glupi, ružni ili promašaj. Teže ga je idenitificirati kada vam šapće misli poput «Dobro ti je da si sam. Pojedi tu još jednu čokoladu. Ispuši još jednu cigaretu. Ti to zaslužuješ. Ti si umoran. Život je težak. Upali TV i opusti se. Nemoj se danas zamarati sa nekim ciljevima»
Ovaj blagi, roditeljski glas nas dodatno upozorava na potencijalne opasnosti «Nemoj da ispadneš glupan. Ne ističi se. Nećeš dobiti to unaprijeđenje. Samo ćeš se razočarati i poniziti ćeš se. Zar ti je stvarno stalo do toga?»
Slušanje ovog glasa može biti ugodno u početku, ali jednom kada se prepustite lošim navikama ili izbjegnete razvijanje onoga što vam je važno, naš unutrašnji neprijatelj počinje sa samokažnjavajućim mislima «Kakva debela gubitnica. Niko te ne voli. Nikada nećeš ništa postići. Ti si niko i ništa».
Rigidnost: Čak iako negativno samopoimanje je neprijatno i destruktivno, mi ga često ne preispitujemo, jer nam je poznato osjećanje. Počinjemo kreirati pravila za sebe i svoj život utemeljeno na uspostavljenim modelima u koje vjerujemo da će nas zaštiti ali nas dugoročno u stvari slabe. Ovi modeli su često u funkciji adaptacije koju smo razvili na one ne baš idealne okolnosti tokom djetinstva koje sada služe da bi nas limitirali u odrasloj dobi. To što nismo mogli govoriti glasno tokom odrastanja, da bi se možda zaštitili od vikanja na nas, ali ukoliko smo pretihi kao odrasle osobe to će nas spriječiti da budemo ono što jesmo ili da upoznajemo ljude na dubljem nivou. Na sličan način, ukoliko burno reagujete možda ste jedino tako mogli biti primjećeni ili vidljivi kod svojih roditelja, ali ukoliko vičete na partnera ili supružnika to će ih samo udaljiti od vas.
Odbrane koje stvaramo kao vid samozaštite često služe kao osnova za uspostavu velikog broja pravila kojima se ograničavamo u životu. Imamo tendenciju da doživljavamo sve u domenu može i ne može; ili mogu i ne mogu. «Samo bi trebala imati momke ili žene koje se mogu brinuti o tebi. Ne bi trebao tražiti pomoć. Samo radi siguran posao bez previše truda.Nemoj dopustiti ljudima da ti se približe. Ne možeš se ti sama nositi s previše odgovornosti».
Strah: Strah je obično taj koji nas sputava. Strah od nepoznatog, strah od neuspjeha, strah od toga da će se naš unutrašnji neprijatelj biti u pravu, strah da će glas postati još glasniji i jači i da će nas pobjediti, strah da ćemo previše izgubiti ili da ćemo se suočiti sa odbijanjem i bolom. Istina je da smo puno otporniji od onoga što mislimo. Ono što hrani naš strah je isti unutrašnji glas koji nam govori da se ne možemo nositi sa preprekama.
U realnosti, život je istodobno radostan i bolan. Što sretnije živimo i volimo, više tuge ćemo iskusiti. Naš unutrašnji kritičar pokušava da nas zaštiti od osjećanja radosti i bola postojanja. Drži nas u stanju hronične otupljenosti ili nezadovoljstva. Da bi smo se suočili sa svojim strahovima mi moramo svjesno idenitificirati i aktivno ignorisati ovo usmjeravanje. Mnogi su načini kako možemo obuzdati ovog kritičara ukoliko kao prvi korak razvijemo realističniji i više podržavajuću sliku o sebi.
Mi možemo naučiti njegovati samo-podržavanje i vlastiti rast i razvoj. Ukoliko imamo bolju sliku o sebi postižemo veću emotivnu otpornost i to se reflektuje u boljem i brižnijem odnosu u partnerskoj vezi. Ukoliko se posvetimo vlastitom razvoju bićemo sposobniji usmjeriti se na ostvarivanje definiranih ciljeva i da se nosimo sa osjećanjima tjeskobe koji se mogu probuditi. Možemo početi razumijevati šta zaista želimo od onoga šta se očekuje od nas. Možemo kreirati vlastitu sudbinu prije nego da živimo sudbinu koja nam je propisana od lične istorije.
Ako se želite riješiti negativnosti i započeti put ka procesu pune realizacije kontaktirajte nas.