Nije lako preživjeti traumu. Teško je naći osobu u današnjoj Bosni i Hercegovini koja nije na neki način bila izložena traumi na ličnom ili porodičnom nivou. Svakodnevne vijesti o ubistvima, siromaštvu, korupciji, nepravdi kao da nas zarobljavaju u stalnu patnju i osjećaj nesigurnosti. Čini se kao da se ne možemo izvući od toga.
Mediji nas stalno bombarduju sa vijestima koje ponovo dovode traumu u našu porodicu, našu dnevnu sobu, kancelarije, restorane, parkove. Ukoliko imate poteškoća da se nosite sa svakodnevnim informacijama niste sami. Većina ljudi koji su doživjeli traumu su ispunjeni jakim bolnim osjećajima straha ili bespomoćnosti. Često također osjećaju stid zbog ovih osjećanja i pate u tišini.
Reakcije na traumu mogu izgubiti snagu tokom vremena u nekim svakodnevnim situacijama, ali kada se dogodi stresna situacija reakcija nije kao kod osoba koje nisu preživjele traumu već često reaguju kao da su ponovo u traumatskom iskustvu sa prenaglašenim i visoko emotivnim odgovorima.
Dva su stuba koja podržavaju zalječenje traume to su načini da se ponovo vrate osjećaji kontrole i sigurnosti.
Sigurnost je osjećaj koji se opisuje kao “stanje u kojem smo zaštićeni od opasnosti, rizika ili povrede”
Kada se nešto traumatsko dogodi, to mijenja doživljaj vašeg svijeta. Prije traumatskog iskustva generalni osjećaj je da je svijet uglavnom sigurno mjesto. Osoba je oslobođena osjećaja da se nešto loše može dogoditi u svakom trenutku, jer iskustvo je pokazalo da se može tome vjerovati.
Ipak, kada se dogodi nešto traumatično to mijenja životnu priču i govori nam da se nešto lose može dogoditi. U ovom slučaju uvjerenje da smo generalno sigurni je zamijenjeno sa osjećajem straha šta se slijedeće loše može dogoditi
Onda kada nema osjećaja sigurnosti javlja se strah. Strah stvara haos i iscrpljuje. Sigurnost nasuprot strahu, dolazi iz stvari koje možemo predvidjeti i na koje se možemo osloniti. Danas većina stanovništva u našoj zemlji to nema. Socio-ekonomska situacija, rastuća korupcija i osjećaj bespomoćnosti oko kontrole koju građani imaju u društvu je u potpunosti poljuljana i izgubljena.
Kako onda možete živjeti dan po dan kada stalno hodate po ivici?
Potrebna je podrška zajednice i porodice u našim ličnim životima da možemo da razumijemo svakodnevne sadržaje i informaicje preko osjećaja straha u kojem svakodnevno živimo.
Tada ćemo moći razviti empatiju i za druge ljude, otvorenog srca a ne sa preplavljenošću i ljutnjom, i pomoći drugoj osobi preko puta nas da se za jedan mali trenutak tokom napornog dana preživljavanja u današnjem društvu osjeća sigurno.
