Iako je teško, ovi razgovori su jako važni. Daju nam kao roditeljima priliku da pomognemo djeci da se osjećaju sigurnije i razumiju svijet u kojem žive.
Naredne informacije mogu pomoći roditeljima kada razgovoraju o ovim temama i preporučene su od Američke akademije psihijatara za djecu i adoloscente:
Slušajte djecu
- Kreirajte mjesto i vrijeme za djecu da mogu postavljati pitanja. Nemojte insistirati da djeca razgovaraju o stvarima za koje nisu spremni.
- Imajte na umu da djeca personaliziraju situacije. Na primjer, mogu biti jako zabrinuti oko prijatelja ili rodbine koja živi u gradu ili zemlji u kojoj se spomenuti događaji dešavaju.
- Pomozite djeci da se izraze. Neka djeca neće biti u mogućnosti razgovarati o svojim mislima, strahovima ili osjećajima. Možda će im biti lakše izraziti se crtanjem, igranjem ili pisanjem priča ali i pjesama koje su direktno ili indirektno vezane za događaj.
Odgovarajte na dječija pitanja
- Korisite riječi i koncepte koje dijete može razumijeti. Neka vaša objašnjenja budu razumljiva i prilagođena dječijem uzrastu i nivou razumijevanja. Nemojte davati djetetu previše informacija koje ne može razumijeti.
- Pružite djetetu iskren odgovor i informacije. Djeca obično znaju kada niste iskreni.
- Budite spremni ponoviti objašnjenja ili imati nekoliko zasebnih razgovora. Neke informacije mogu biti puno teže za prihvatanje i razumijevanje. Ukoliko vaše dijete ponavalja isto pitanje nekoliko puta, može biti to način da koji traži potvrdu da je sve uredu za vas i vašu porodicu.
- Uvažite i podržite dječija razmišljanja, osjećanja i reakcije. Neka vaše dijete zna da cijenite njegova ili njena osjećanja i pitanja.
- Budite konzistenti i ponudite utjehu ali ne pravite nerealna obećanja.
- Izbjegavajte sterepotipe prema grupama ljudi, religijskim ili rasnim. Iskoristite ovu priliku da naučite dijete toleranciji i objasnite stereotipe i predrasude.
- Sjetite se da djeca uče od posmatranja roditelja i nastavnika. Oni su vrlo zainteresirani da daju odgovor na način na koji vi reagujete prema događajima. Oni uče kroz slušanje vaših razgovora sa drugim odraslim.
- Dozvolite djeci da znaju kako se osjećate. Uredu je da znaju da se osjećate zabrinuto ili tjeskobno oko nekih događaja. Ipak, nemojte ih opreterećavati svojim brigama.
Pružite podršku
- Ne dozvolite djeci gledanje puno nasilnih ili uznemiravajućih slika na televiziji. Ponavaljajući zastrašujući snimci ili scene mogu biti vrlo uznemiravajući posebno za manju djecu.
- Pomozite djeci da uspostave predvidljivu rutinu i raspored. Djeca se osjećaju sigurno kada imaju strukturu i predvidljivost. Škola, sport, rođendani, odmori i grupne aktivnosti imaju posebnu važnost tokom ovog perioda.
- Kooridnirajte informacije između škole i kuće. Roditelji bi trebali biti upoznati sa aktivnostima i razgovorima u školi. Učitelji i nastavnici bi trebali biti upoznati sa djetetovim specifičnim strahovima i zabrinutostima.
- Djeca koja su bila izložena gubitcima ili traumatskim događajima mogu pokazati više interesa za događanja o ratu ili terorizmu. Ovoj djeci je potrebno više podrške i pažnje.
- Posmatrajte da li primjetite fizičke simptome vezane za stres. Mnoga djeca pokazuju anksioznost i stres kroz učestalo žaljenje na fizičke bolove.
- Posmatrajte i pratite da li je dijete okupirano nasilnim filmovima na temu rata ili kompujterskim igricama.
- Djeca koja su vrlo okupirana i emotivno burno reaguju na pitanja vezana za rat, borbe i terorizam bi trebala potencijalno i podršku profesionalca iz oblasti mentalnog zdravlja.
- Neki od znakova da dijete treba objektivnu pomoć uključuju: poteškoće u spavanju, konstantne uznemiravajuće misli, zastrašujuće slike, intenzivan strah od umiranja i smrti i poteškoće u odvajanju od roditelja i odlasku u školu.
- Pomozite djeci da budu djeca. Možda ne žele razgovarati ili misliti o ovim događajima. Sasvim je uredu ukoliko žele voziti biciklo, igrati se s loptom i sl.
Rat i terorizam nisu jednostavni za razumjeti i shvatiti bez obzira da li ste odrasla osoba ili dijete. Razumljivo je da se mnoga djeca osjećaju uznemireno i zbunjeno. Roditelji, učitelji, nastavnici, i odrasle osobe mogu pomoći ukoliko slušaju djecu na brižan i uvažavajući način. Većina djece, čak i ona koja su izložena traumi su prilično otporna. Kao i većina odraslih oni mogu i prolaze kroz zahtjevne periode u životu. Kada stvorimo otvoreno okruženje gdje je njima dozvoljeno postavljati pitanja, roditelji mogu pomoći djeci da smanje mogućnost od razvijanja emotivnih poteškoća.
