U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji bi tačno precizirao odgovornost roditelja u slučaju fizičkog kažnjavanja djece.
Iako je Studija generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o nasilju nad djecom postavila 2009. kao ciljnu godinu za ostvarivanje potpunog ukidanja fizičkog kažnjavanja djece na globalnom nivou, trećina zemalja članica uvela je ovu zabranu. Posmatrano u ovom kontekstu upražnjavanje fizičkog kažnjavanja prema djeci, direktno krši dječija prava i može se tretirati kao kršenje tog prava.
Ipak, i u slučaju donošenja zakonske regulative u BiH, životna praksa u mnogim europskim zemljama pokazala je kako nije dovoljno donijeti samo zakon protiv fizičkog kažnjavanja djece, već treba istovremeno raditi na edukaciji javnosti i pomagati roditeljima u odgoju djece kako bi naučili kako se snaći u situacijama kad biraju fizičko kažnjavanje kao jedino rješenje.
Roditelji koriste fizičko kažnjavanje djece da bi smanjili neželjeno ponašanje i povećali željeno, jer je usmjereno ka tome. Da li zaista funkcioniše?
Postoji veliki broj istraživanja koja pokazuju da fizičko kažnjavanje i «pucanje po guzi» može predstavljati veliki rizik za djecu, ali mnogi roditelji ne čuju ovu poruku.
Roditelji se svakodnevno susreću sa pitanjem discipliniranja djece u cilju smanjenja neželjenog ponašanja, osjećaju se frustrirano, pod velikim stresom i doživljavaju da nemaju izbora nego da fizički kazne dijete. Ono što su brojne studije pokazale je da fizičko kažnjavanje djeteta uključujući i «pucanje po guzi» udaranje ili drugi oblik nanošenja boli , može dovesti do povećane agresivnosti, asocijalnog ponašanja, fizičkog ozljeđivanja i mentalnih problema kod djece.
Jedna od osnovnih postavki pozitivnog roditeljstva i korisnih roditeljskih stilova jeste da ne možete kazniti sve oblike neželjenih ponašanja. Fizičko kažnjavanje samo trenutno zaustavi neželjeno ponašanje ali ne nauči dijete ali ni roditelja novom željenom ponašanju. Fizičko kažnjavanje ne samo da je strašno već je i jako nekorisno. Ono što se dešava u nekim situacijama jeste da kada djeca ne reaguju na određeni oblik fizičkog kažnjavanja roditelji ga pojačavaju, i ono postaje brutalnije, i to je ono što je strašno.
Istraživanja o fizičkom kažnjavanju djece
U proteklom periodu objavljena je studija «Zlostavljanje djece i zanemarivanje» koja je otkrila višegeneracijski prenos nasilja u onim domovima gdje se upražnjavalo. Istraživači su razgovarali sa roditeljima i djecom uzrasta od 3 godine do 7, u više od 100 porodica. Djeca koja su fizički kažnjena su podržavala udaranje kao sredstvo riješavanja konflikta sa vršnjacima, braćom i sestrama. Roditelji koji su u djetinstvu bili izloženi čestom fizičkom kažnjavanju su često prihvatali fizičko kažnjavanje kao obik roditeljskog pristupa discipliniranju djece. Ova studija je izučavala uticaj na cjelokupan život i razmišljanje djece koje su pod uticajem fizičkog kažnjavanja kao i dalekosežne posljedice koje ono može imati na kvalitet života djeteta.
Koje posljedice fizičko kažnjavanje ima za dijete
Istraživanja su pokazala da fizičko kažnjavanje djece u stvari utječe na promjene u mozgu. Ne samo da djeca imaju doživljaj traume, već u pravom smislu riječi utječe na smanjenje sive mase u mozgu. U ovom istraživanju djeca su fizički kažnjavana barem jednom mjesečno tokom tri godine i duže, često koristeći predmete kao pojas ili drvenu granu. Ovo istraživanje je pokazalo da su djeca često imala manje sive mase u prednjem frontalnom kortekstu čiji se nedostatak veže za razvijanje depresije, ovisnosti i drugih mentalnih oboljenja. Također, su otkrili i značajnu povezanost između ove djece i postignutih umanjenih rezulata na testovima inteligencije.
Iza nauke i istraživanja stoji činjenica da fizičko kažnjavanje šteti djeci.
Roditelji koji ovo upražnjavaju u realnosti «puckaju iz dječijeg mozga» sivu masu, koja je ključna za razvijanje sposobnosti samokontrole.
Zbog čega je još fizičko kažnjavanje loše
Ono umanjuje povjerenje. Djeca vjeruju manje svojim roditeljima. Imaju veću vjerovatnoću da će u bliskim vezama stvarati «ograde» da bi se zaštitili. Djeca će postati više skolona reagovanju iz potrebe da se zaštite, koje proizilazi iz općeg osjećaja nesigurnosti prema svijetu koji nas okružuje. Ovaj stav se posebno odnosi na socijalne situacije. Može dovesti do agresivnih očekivanja prema vanjskom svijetu. «Bolje je da ja reagujem prije nego li mene povrijede».
Učenje novih roditeljskih vještina
Ukoliko roditelji ne trebaju udarati svoju djecu, koje im neagresivne tehnike mogu pomoći u prakticiranju discipline? U pozitivnom roditeljstvu se koristi pristup ohrabrivanja i podržavanja poželjnog ponašanja i zamjene sa neželjenim ponašanjima. Roditelji razgovaraju sa svojom djecom oko posljedica koje neželjeno ponašanje može imati, praktikuju vještine mirnog riješavanja konflikta, razumijevanja individualnih potreba djeteta jer djeca u većini slučajeva djeluju iz ljutnje. Dio izazova u unaprijeđenju vještina discipliniranja je da nije brzo niti jednostavno. Čak i najbolji od najboljih roditelja nemaju uvijek svo strpljenje.
Pozitivno roditeljstvo
U skladu sa osnovnim pristupom pozitivnog roditeljstva kazna nikada nije dobar učitelj. Dijete doživljava članove porodice kao svoju sigurnu bazu iz koje se uči nositi sa svijetom koji ga okružuje. Mama i tata predstavljaju izvore bezuslovne ljubavi i prihvatanja. Od ljubavi i prihvatanja dolazi stabilnost i osjećaj samopouzdanja i vrjednovanja samog sebe. Kada nam naš prvi izvor bezuslovne ljubavi i podrške nanese bol u vidu fizičkog ili verbalnog kažnjavanja tada i naš svijet gubi smisao. Jer kako me neko ko me toliko voli može ovako povrijediti? Sa kaznom se ništa ne uči samo se gubi.
Dokazi koji govore u prilog prestajanju fizičkog kažnjavanja su vrlo prisutni. Većina studija do sada sprovedenih dolazi do istih zaključaka :
- Što više fizičke kazne dijete primi, postaju agresivniji
- Što su više izloženi fizičkom kažnjavanju, vjerovatnije je da će ga korisiti i prema svojoj djeci.
- Fizičko kažnjavanje stvara podlogu za kasnije agresivno ponašanje.
- Fizičko kažnjavanje djece ne funkcioniše
